Danas ne želim biti tužna! Ima toliko toga čemu bih se trebala radovati.

    Danas nije padala kiša. On je na sve moguće načine htio pokazati koliko me voli.

   Danas smo kupili naš prvi komad namještaja, još uvijek ga nemamo gdje staviti, ali nema veze.

    Danas, nakon dugo vremena, nisam dozvolila da mi nečije prisustvo pokvari raspoloženje, naprotiv.

    Danas imam predispozicije da umrem od plućne embolije, ali koga to briga. Ista je vjerojatnoća da me sutra, čim izađem iz kuće, pregazi auto!

    Danas nemam nijedan razlog da ne budem sretna, preživjela sam danas!

Približava se deseti mjesec. I što mogu reć? Jedno veliko ništa! Znate onaj osjećaj da ne može biti gore. E, to ja govorim sama sebi već punih devet mjeseci i svaki put se uvjerim u suprotno. Mjesec za mjesecom, dan za danom, kao neki začarani krug noćnih mora, i nema kraja. Nižu se redom, sve gora od gore. Nikako da nađem mir, onaj prijeko potrebni mir u sebi.

Sve je tako sivo... Danima mogu da ne izađem iz sobe, da gledam u jednu točku, jednostavno ne osjećam potrebu. Ni pisati nisam mogla, ni crtati, ništa što mi je nekad predstavljalo radost. Još da nisam imala Njega, mojoj usamljenosti ne bi bilo kraja.

Od svega mi najviše fali ono vrijeme koje sam posvećivala samo sebi, a sad tog vremena nema. Kao da neko krade vrijeme. Sve ga je manje.

Htjela bih prespavati ove duge i bolne dane, a kada se probudim da sve bude drugačije, sve bolje. Puno toga bih ja htjela...

Čitala sam da, ako na papir napišeš svoje želje i ciljeve, ostvarit će se. Ja još čekam. Sve mi se čini da ću čekati kao što sam nekad čekala Deda Mraza, samo što su tada tu bili roditelji da poprave stvar.

Ovako nabacane misli, bez ikakvog reda, stvaraju samo još veću konfuziju.

Ah, možda nekad uspijem srediti misli. Možda bi tako sve bilo lakše!

   Povjerenje... čudna stvar, bolje rečeno osjećaj.

 Posebno je čudno kada naviknete da vam ukazuju povjerenje do te mjere da vam to postaje zamorno, i to osobe koje, po mom mišljenju, nemaju nijedan razlog za to.

 A onda odjednom, kad to najmanje očekujem i od koga nikad ne bih očekivala desi se da povjerenje koje nas je vezalo tako dugo nestane ili postane nedovoljno, a neke banalne stvari postanu bolne.

 Također, čudno je što pišem samo onda kada osjećam bol i razočarenje. O sreći se možda nema što reći, ili nema riječi koje bi mogle opisati sreću.

 Više ne znam ni napisati ono što osjećam... Rezigniranost mi postaje svakodnevnica.

 Nekad jednostavno ne znam način, ili ne vidim izlaz...

 
 I da, povjerenje je čudna stvar, a o nepovjerenju znam samo da nagriza iznutra, boli...

Neću pisati o prošloj godini. Nije bila baš nešto posebno. Ruku na srce, mogla je biti i gora. Očekivanja i odluke donesene 1. 1. 2007. uglavnom nisu bili ispunjeni. Opet ruku na srce, mojom krivicom.

I eto sad, u posljednjim minutama 1. 1. 2008. nastojim donijeti nove odluke. U glavi mi se vrti stih Van Gogha: "Sve što poželiš pažljivo biraj, jer to se može i dogoditi..."

- biram da u ovoj godini budem pametnija (ili bar ostanem pametna);

- da budem lijepa sebi;

- da položim Staroslavenski jezik (i da nekim čudom shvatim svrhu toga);

- da ovih nekoliko kilograma nestane, isto tako nekim čudom;

- da prestanem kasniti (ovo poželim svake godine);

- da prije nego što reagiram brojim do deset;

- da izliječim anemiju;

- da izbjegnem moje depresije;

- da konačno prestanem tražiti izgovore da uradim kompletan ljekarski pregled;

- da budem iskrenija prema sebi;

- da ostanem s osobom koju volim;

- da se udam (iako nisam diplomirala, iako nemamo vlastiti stan);

- da slijedeće godine umjesto 7 godina veze slavimo prvu godinu braka;

-da budem spremna prihvatiti rizik;

- konačno, da budem sretna, zdrava, da volim i budem voljena kao i do sad...

- da ne budem previše razočarana ako se ovo sve ne ostvari!

Želim vam sve najbolje u 2008, neka vam se ispune sve želje (one dobre) i neka vam ova godina bude bolja od prošle!

    Ne znam koliko je pametno pisati danas. Neke stvari su suviše vruće, suviše peku, a svako zrno soli samo produbljuje bol, i ovako nesnosnu. Kroz glavu mi prolaze obećanja… Obećanja koja dajem, ona koja dobivam, pa i ona upućena meni od mene same uglavnom ostaju prazna, a s vremenom počnu gubiti smisao… Do nekih novih obećanja, koja će istovremeno biti i nova nada i novi neuspjeh.

    Možda bi ovo bio san, a ne stvarnost da svako malo stepenice koje vode do ružičastih oblaka ne budu srušene, a ja tresnem na zemlju!?

    Kako je to samo strašno, jer to onda ne budem ja. Jednostavno gubim se. Ja sam od onih ljudi što se ne snalaze dok koračaju zemljom, svoj pravi oblik dobijem tek kada me puste da izgradim nove stepenice i nađem neki novi oblak, još viši. Uravnoteženo marširanje zemljom previše je realistično da ne bih poželjela život zamijeniti snovima. Tada je bar sve moguće. I davati i uzimati je moguće. Upravo je onako kako bi trebalo biti. Kad malo bolje razmislim, život to i jeste: uzimanje i davanje! Začarani krug koji nikad ne stoji, ma koliko to bilo potrebno.

    Nama jedino preostaje balansirati kako znamo. Ili ako ništa, pokušati izbjeći ekstremizme.

    A sad odoh sanjati. Idem sa vječnom vizijom u bolje sutra, ili sa onom o ružičastom oblaku!

Svaka žena treba biti samostalna, obrazovana, inteligentna, lijepa, privlačna na svaki drugi način, dobra ljubavnica.

Takva žena ima podršku okoline i svog partnera sve dok "ne odskače" od prosjeka, dok je dobra majka, kuharica kao njegova majka, uzorna i pokorna supruga.

Ženi je dozvoljeno njeno mišljenje sve dok je to mišljenje općeprihvaćeno.

Njene ambicije su podržane sve dok ne nadmašuju njegove ambicije.

Danas sam bila s prijateljicom koja je sve to: samostalna, obrazovana (upravo se sprema za odbranu magistarskog rada), izuzetno inteligentna, svestrana, privlačna, voli sex. Eh, tu se javlja prvi problem: njen suprug ne voli (bar je to mislila)!

Ona radi dva posla: na Akademiji znanosti i umjetnosti i kao asistent na jednom fakultetu. Uz to uvijek nađe vremena za prijatelje (i mene), njena kuća je uvijek uredna, njena djeca predivno odgojena, ona se trudi da se njen suprug ne osjeća zapostavljeno. Tu je drugi problem: njoj prigovaraju da provodi premalo vremena sa svojom djecom, njoj prigovaraju jer par puta godišnje mora na službeno putovanje, njoj prigovaraju da nema baš svaki dan skuhan ručak!

Ona je budući magistar, njen suprug je ove godine upisao fakultet na njen nagovor. Treći problem: on ne voli njeno društvo visokih intelektualaca jer se osjeća zapostavljeno, on ne želi pričati s njom o njenom poslu (osim kada su u pitanju financije) jer njega to ne interesuje.

Ona pokušava njegovu pažnju sa TV ekrana preusmjeriti na sebe (koristi priliku kada djeca nisu u kući), on se izmiće da ne propusti koju minutu utakmice.

I danas ta žena plače: nakon još jedne u nizu prepirke sa svojim suprugom rekao joj je da ga više ne privlači, da ne vodi računa o svom izgledu (zaboravila sam napisati da joj je poslije trudnoće ostalo par kilograma viška koje uspješno skida dijetom, redovito ide u frizerski salon, redovito se depilira, uvijek je našminkana, jako puno pažnje poklanja detaljima kada je u pitanju oblaćenje), on čak ne voli određene dijelove njenog tijela, njen miris mu ne odgovara, predlaže joj da ode na određene tretmane da bi mu bila privlačnija! To nije bilo izgovoreno u ljutnji, nakon toga ju je zagrlio i rekao da razmisli o tome i dao joj za primjer njegovu radnu kolegicu!

Pitala sam je zašto se ne razvede. Ona ga još uvijek na neki način voli (proveli su sedam godina u braku) i želi porodicu. Privid sretne porodice još uvijek uspijeva održati, bar pred djecom.

Ja cijeli dan to ne mogu izbaciti iz glave, ne mogu shvatiti njenu smirenost. Ja sam bijesna! Ja se nikada ne bih mogla pomiriti s tim i hladne glave preći preko toga!

Mogu shvatiti da zaljubljenost može proći, ali nemati bar malo poštovanja nakon toliko godina zajedničkog života, nakon dvoje divne djece i svega što jedna takva, izuzetna, žena može pružiti, to ne mogu shvatiti!!!

I... ona me razočarala! Od jedne samostalne, obrazovane, svestrane, lijepe i uspješne žene očekivala sam više!!!

Jesam li ja bolesna što ne znam prihvatiti odbijanje ili je bolest odbiti pomoć ponuđenu iz ljubavi?

    Ako prihvatimo, znaći li to slabost, vlastitu nemoć da uzmemo stvar u svoje ruke?

    Vidjeti tuđe greške je lako, svjesna sam i svojih. Svjesna sam i toga da ih neću ispraviti. Ne zato što ne želim nego zato što vjerujem da se ljudi ne mogu promijeniti.

    Svi smo mi roba s greškom. Problem je u tome što cijeli život želimo biti vrhunski proizvod, želimo biti savršeni. Tako se vidimo u vidimo u vlastitim očima i tako želimo biti viđeni u očima drugih. Priznati znači prihvatiti nesavršenost. Tako često zaboravimo da smo ljudi. Jednostavno uletimo u kolotečinu i naviknemo se na životnu matematiku. Brojevi nam lepršaju oko glave, a mi ih i ne primjećujemo. Nesvjesno sve sabiremo: godine života, mjesečne cikluse, novac, fakultet, samo na procjenjivanju ljudi sve minus do minusa!

    Što li Bože?

    I tako... Uhvati me neka sjeta... U zadnje vrijeme sve češće i češće.

    Onda zamišljam kako bi to bilo kada bi vrijeme stalo? Svjesna sam toga da su izmislili milion načina kako da vrijeme prođe, a ni jedan jedini da ga zaustave.   

    I zamišljam kako bi bilo da samo malo vratim kazaljke, samo za par godina.

    Tada sam se smijala, bez sive sjenke na licu, knedle u grlu koju nikako da progutam i bez mutnog odsjaja u očima čije treperanje ima neku nostalgučnu notu.

    I tako... U tim lucidnim trenucima kada sadašnjost postaje uspomene iz prošlosti, u glavi slažem slike... Bila sam zaljubljena (i sad sam, bar još uvijek vjerujem u to) i sretna toliko da me je ta sreća skoro boljela. Pomisao da provedem par sati bez njega činila se tragičnom, a on je činio sve samo da vidi osmijeh na mome licu. Ja sam se smijala, smijala sam se iskreno, do iznemoglosti... Onda smo se satima ljubili kao da će svijet nestati ako prestanemo... Ko nam je ukrao radost? Ili smo potrošili svoje sate sreće?

    Ah, ta sjeta...